Greška teorije ADHD

U SAD-u, zemlji u kojoj je najveći postotak djece s dijagnosticiranim ADHD-om, postoji i veliki broj stručnjaka koji tvrde da ADHD kao poremećaj uopće ne postoji, te da veliku ulogu u širenju ADHD-a ima zaobilaženje pravih problema i profit. 1987. godine ADHD je izglasan kao važeći poremećaj i uvršten u Dijagnostički i statistički priručnik, a od sljedeće godine 500000 djece u SAD-u dijagnosticirano je s tim poremećajem. Danas se više od 6 milijuna dijagnosticirane djece liječi psihostimulansom sličnim kokainu, iako ne postoji niti jedna objektivna metoda za dijagnosticiranje ADHD-a.

Postavljanje dijagnoze ADHD-a samo na temelju ponašanja hiperaktivnosti, nepažnje i impulzivnosti dovodi do preopširnosti. Tko je hiperaktivan, a tko nije, vrlo je relativan pojam. Isto tako, tko odlučuje što je normalno ponašanje, a što nije? Zašto je društveno prihvatljivo ako je dijete premirno, povučeno, nečujno, a neprihvatljivo ako dijete sanjari i ako je hiperaktivno ? Ako se ne mijenja mirno dijete, zašto se u velikom broju slučajeva mijenja živahnije dijete? Zar samo zato što je nemirnije i glasnije? Takvom definicijom i dijagnostikom prikriva se pravi problem koji leži u krutosti i needuciranosti okoline i usmjeruje ga se prema takvoj djeci obilježavajući ih ADHD-om.

Zbog te preopširnosti veliki broj inače potpuno zdravih, normalnih i natprosječnih pojedinaca dijagnosticiraju se kao osobe sa sindromom ADHD. Takvim pristupom i lijekovima, koji postaju sve dostupniji kod nas, utječe se na njihovu osobnost kako bi se lakše uklopili u zahtjeve društva i time postali tiši, mirniji i poslušniji nauštrb njihove osobnosti.

Unutar dijagnosticiranih s ADHD-om, nailazimo na osobe/djecu naizgled sličnih ponašanja, ali potpuno drugačijeg uzroka takvog ponašanja. Tako nalazimo potpuno normalnu i zdravu djecu koja su jednostavno energičnija od prosjeka i čije ih osobine neće kočiti kasnije u životu, hiperaktivne sanjare ili nadarenu djecu čiji potencijal okolina ne može dokučiti niti vidjeti, te djecu s ekstremno izraženim simptomima nepažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti čija ponašanja uzrokuju neka oštećenja zbog kojih osoba/dijete ne može samostalno funkcionirati i kojima je za samostalni život potrebna pomoć i nadzor. Greška teorije ADHD je da sve ove naizgled jednake osobine stavlja pod istu kapu.