• Primjeri kroz povijest
• Albert Einstein
• Thomas Edison
• Osobna iskustva

Priče - osobna iskustva

S. K.

U jednoj sam emisiji vidio vaše gostovanje i tema o kojoj ste govorili bila mi je jako zanimljiva, budući da imam sličnih problema s kojima se godinama borim. Kada sam otvorio vašu internet stranicu, ostao sam bez riječi jer su opisani svi simptomi koje imam i zbog kojih sam imao dosta problema tokom školovanja. Čak sam svojevremeno otišao psihijatru misleći da imam tko zna kakvu bolest. No, čovjek nije imao previše sluha za moje probleme pa mi je održao predavanje kako moram imati volje za život i ciljeve u životu i mislim da bi bio jako sretan da me mogao uvjeriti da imam depresiju ako već nemam kakav paranoičan strah, da mi može dati terapiju.

Žao mi je što ovo nisam pročitao par godina ranije jer bi mi bilo puno lakše u suočavanju sa samim sobom. Oduvijek sam znao da ne funkcioniram kao drugi ali je definitivno puklo na fakultetu kada je malo falilo da ga napustim i odem u vode novinarstva jer me taj poziv strašno privlačio a i jako dobro mi je išlo. Onda sam ipak odlučio nastaviti studij ekonomije i sada sam u 27 godini pred diplomom, budući da sam četiri godine izgubio u traženju sebe, kako ja to volim kazati. Bilo je jako teško – znati da sam sposobniji od većine, ali konstantno su me uništavale sitnice i to one koje idu od ruke svima, pa čovjek htio ili ne ispada lijenčina i bezobraznik koji samo zauzima mjesto na fakultetu. Najgore je kada sam počneš vjerovati u to.

Najviše problema sam imao na najdosadnijim predmetima i kod najdosadnijih ljudi, inače „velikih“ pedagoga kojima je jedini recept da se sjedne i zagrije stolica. Mislim da bi bilo suvišno kazati da ja doista sjedim i učim ali moje misli su kao razigran pas, tako da sam u isto vrijeme na stotinu različitih mjesta i treba puno energije potrošiti da bi se postigla koncentracija potrebna za učenje. Ako pretjerujem, onda se um počne igrati sa mnom pa bude još gore – bezbroj puta sam se umorio samo od borbe da održim koncentraciju. Rodio bih se ponovno kada bi postigao da mogu provesti dva sata učeći i da pri tome mislim samo i isključivo na gradivo koje učim. Naravno, to se ne događa kada čitam ono što volim čitati.

Sa školom nisam imao problema glede ocjena jer sam uvijek nedostatak koncentracije pokrivao iznadprosječnom inteligencijom i jako širokim znanjem koje sam pokupio čitajući. A čitao sam doista sve i svašta jer sam naučio čitati sam još prije nego sam krenuo u školu, tako da sam se zapravo dosađivao na nastavi jer nisam uspio naučiti puno novih stvari. Učiteljica me smatrala čudakom u najmanju ruku i jedini ustupak koji mi je pravila jest da me puštala u miru sa svojim razigranim mislima i nije tražila od mene da odgovaram po udžbeniku, pošto sam sve to znao iz drugih izvora vrlo neuobičajenih za dijete od nekih 8-9 godina. U toj su dobi moja omiljena literatura bile enciklopedije, kako dječje tako i one za odrasle, koje sam gutao skupa sa svim knjigama koje su mi dopustili da posudim u knjižnici, tisak koji se u kući redovito kupovao a moji omiljeni su bili časopis Moj dom i Sam svoj majstor čija sam sva izdanja temeljito pročitao do neke 12-13 godine.

To me kasnije skupo koštalo, budući da nikad nisam razvio naviku pokoravati se sistemu. Učiteljica je procijenila da joj je tako lakše, dajući mi karakteristike brzopletog i razmaženog djeteta bogatih roditelja – koji „se ne bave djecom nego ih tjeraju da čitaju stvari koje nisu za njih“ . Jasno, to nikada mojima nije palo na pamet, iako su bili presretni što sam počeo čitati i čitanjem zamijenio 1001 svakodnevno pitanje o svijetu i životu. I naravno, da ne zaboravim, uvijek sam mogao pričati u razredu više nego druga djeca, pošto tu osobinu i danas jako teško mogu kontrolirati. Danas mi je žao što u prvim danima školovanja nije bilo osobe koja bi kanalizirala moju žeđ za znanjem i usmjeravala me. Vjerujem da bih uz bilo kakvog mentora mogao postići puno više na puno bezbolniji način. Svjestan sam da sam i ja bio dijete sa posebnim potrebama – ne kao onaj koji nije kadar naučiti čitati do desete godine i kojega treba vući i gurati za bilo kakav rezultat. Žalosno je što to ljudi nisu kadri prepoznati. Mislim da je moja majka uradila mnogo na formiranju moje ličnosti i nije se previše obazirala na okolinu tako da nisam bio sputavan u mojim čitalačkim pothvatima iako je voljela znati što radim i čime se bavim. Čini mi se da uspjeh koji sam postigao ponajviše mogu da zahvalim njoj i eventualno par profesora iz srednje škole koji su mi bili naklonjeni i koji su me poticali da radim ono što želim. Jasno, da je moja majka znala da ipak postoji problem sa školom – nevidljiv ali ipak prisutan, vjerujem da bi pokušala učiniti nešto po tom pitanju.

To je sve manje više dobro funkcioniralo, sve do početka studija. Upisao sam ekonomski fakultet, položio prijemni ispit bez ikakvih problema i onda sam stao nakon položenih nekoliko laganih ispita. Prvi problem Uvod u ekonomiju. Čovjek me vraćao četiri puta jer mu se nisu sviđali moji pismeni radovi – tri puta me rušio na pismenom uz opasku da pišem esej i da njegova ispitna pitanja shvatam kao temu za pismenu vježbu. „Kako se usuđujem to raditi???“ Onda sam najzad taj ispit položio usmeno kada sam dobio tri pitanja koja sam od muke znao napamet i opet izazvao bijes kod uvaženog profesora jer „svojom lijenošću sebe dovodim u ovakve situacije“ a mogao sam „ovako divno naučiti i prvi put“. Divno naučiti znači naučiti napamet sve ono što piše u knjizi. Poslije sam imao na svakoj godini jedan ili dva takva ispita koji su se nabolje polagali ako puno ne razmišljaš nego naučiš od riječi do riječi ono što piše u knjizi. Meni ni danas nije jasno da li se na fakultetu uči određena materija ili pak sadržaj knjige, a nije mi jasno zašto učiti napamet stvari koje postoje zapisane u knjizi a zaboravljaju se u pravilu onog momenta kada se upiše ocjena u index.

Neuspjeh ili bolje rečeno uspjeh ispod očekivanja je porazno djelovao na mene. Osjećao sam se kao da sam preko noći otupio. Strogoća fakulteta me uništila. Tu definitivno nije bilo mjesta za bilo kakve kreacije različite od plana i programa. Ja, koji sam uvijek znao više od drugih, sam preko noći postao onaj koji nije u stanju naučiti knjigu koja je potrebna da bi se položio ispit. To je jeziv osjećaj koji uništava samopoštovanje poput karcinoma. Od muke sam se počeo baviti novinarstvom koje me strašno privlačilo zbog svoje dinamike i ubrzo sam postao jedan od sposobnijih urednika na jednom sarajevskom gradskom radiju, čime sam sebi dokazao da mogu postići sve ono što želim. Poslije sam se vratio fakultetu jer unatoč svemu, želim diplomu jer smatram da puno bolje razumijem problematiku koja se izučava na fakultetu od većine onih koji razumiju samo sistem ispitivanja. Na koncu, želim se baviti stvarima zbog kojih sam odabrao ovaj poziv.

Bilo je jako teško početi vjerovati u sebe i u svoje sposobnosti te prihvatiti svoju različitost, dok razni autoriteti s nebeskih visina grme na mene. Možda mi je najviše pomoglo dugogodišnje prijateljstvo s osobom koja je moja suprotnost po svemu, posebno po načinu učenja i razmišljanja. Jedno vrijeme smo stanovali zajedno za vrijeme studija i premda se o njemu pričalo kao o geniju koji je srednju školu završio za tri godine a na medicini davao ispit za ispitom, ja sam uočio da on jeste genij i to genij za učenje i prilagodbu sistemu – da su kojim slučajem od njega tražili da odgovara unatrag vjerujem da bi to uradio bez problema. U svim drugim životnim aspektima nije genij i često sam bio zapanjen koliko neko tako hvaljen i uspješan može biti ograničen i to u najbanalnijim stvarima, kao konj kojemu se stavljaju povezi na oči da ide ravno i da ne gleda okolo. „To“ se dogodilo prije tri godine – uhvatio sam sebe da promatrajući cimera kažem da sam oduvijek bio uspoređivan s njime i da mi je jedno vrijeme bilo jako teško što nisam takav student ali definitivno, moja percepcija svijeta mi mnogo više odgovara. To je bilo istinsko olakšanje – najzad sam smogao snage priznati sebi da meni ništa ne nedostaje i da oni koji me ne razumiju imaju veći problem nego ja. Nisam ograničenih shvaćanja niti sam zatvoren u oklop od predrasuda koje određuju što je dobro i poželjno, odnosno ono što treba izbjegavati jer je loše.

Danas sam sretan što sam ovakav, prihvatio sam sebe i dobro se osjećam u vlastitoj koži, ponajviše zato što sam siguran da ne bih nikada mijenjao način funkcioniranja mog mozga i kada bi bilo moguće učiniti. Oduvijek sam mogao sagledati problem sa sve četiri strane, staviti se u ulogu bilo koje osobe i razmišljati o njezinim postupcima sa različitih aspekta što mnogi ne mogu ni pomisliti a ne učiniti – da mogu svijet bi bio puno bolji, zar ne? Ako je cijena za to da ne mogu naučiti na pamet tako lako neku budalaštinu koja ionako stoji zapisana u knjizi, onda sa zadovoljstvom plaćam tu cijenu i idem dalje.