Kako pomoći vlastitom djetetu da shvati svoje poteškoće u učenju

tekst preuzet s www.schwablearning.org
prevela: Sara Brenko
redaktorica: Ines Brenko

Pitanje:

Do koje bi mjere roditelji trebali objasniti svojoj djeci njihove poteškoće s učenjem? Roditelji često brinu da bi raspravljanje o problemu moglo rezultirati time da djeci bude neugodno zbog tih poteškoća i da se osjećaju drugačijima.

Dr. sc. Betty Osman odgovara:

Iz iskustva znam da djeca prva shvate da problem postoji, čak i prije nego se stručno utvrdi i roditelji dobiju dijagnozu. Možda ne shvaćaju zašto su u nečemu dobri, poput npr. u crtanju, a imaju problema s čitanjem i pisanjem. Mnogi se koriste žargonom današnje mladeži i nazivaju sami sebe retardiranima, čak i ako su bistri ili veoma inteligentni. Dapače, što je dijete inteligentnije, to je frustriranije zbog vlastitih poteškoća u učenju. Ne shvaća zašto ne može ispuniti očekivanja svojih roditelja i učitelja i najvjerojatnije se osjeća izolirano i prepušteno samo sebi sa svojim problemima.

Djetetovi osjećaji izdvojenosti i nesposobnosti mogu se promijeniti samo ako unutar obitelji postoji otvorena komunikacija. No mnoge obitelji ne dijele lako svoje misli i osjećaje. Svaki član obitelji zadržava svoje osjećaje za sebe, razmjenjujući s obitelji tijekom dana tek par riječi koje se odnose na tehničke stvari: „Odi u krevet“, „Vrijeme je za večeru“ ili „Jesi li napravila zadaću?“

Kod nekih drugih obitelji pak, dešava se posve suprotno. Malo je tabu tema i skoro se nijedna tema ne smatra neprikladnom. Ima vremena za otvorenu raspravu, a osjećaji se lako pokazuju. Ipak, djetetove poteškoće u učenju ostaju nespomenute, poput povjerljive informacije.

Roditelji se možda osvrću na svoje izbjegavanje takve teme, govoreći da ne žele privući pozornost na probleme svog djeteta jer će ga to „ samo dodatno potaknuti da se osjeća drugačijim.“ Ustvari, koliko god ovaj razlog imao smisla, to je ipak, jednim djelom, izgovor za roditelje kojima je tema neugodna ili ne znaju kako da ju prikažu djetetu.

Najvjerojatnije se dijete već osjeća drugačijim, a njegove fantazije o vlastitom problemu znaju biti mnogo gore od realnosti. Držeći djetetove poteškoće s učenjem u tajnosti, samo se povećava misterija za dijete i osnažuje ideja da je problem pregrozan da bi se o njemu pričalo. Zato dijete osjeća sram zbog svog problema umjesto da ga prihvati kao životnu činjenicu s kojom se može nositi i otvoreno o njoj pričati s obitelji.

Jednom kada roditelji prepoznaju djetetove probleme i kada postanu sposobni shvatiti kako se osjećaju u vezi s tim, što iskrenijim razgovorom mogu uvelike smanjiti brige svoga djeteta. Djeca trebaju znati istinu, objašnjenu na način prikladan njihovim godinama i zrelosti. Time što će djetetove poteškoće postati otvorena tema za razgovor, roditelji mogu pomoći umanjiti djetetovu grižnju savjesti koja proizlazi iz toga da se ne osjeća pametno i da zato razočarava obitelj. Ipak, uz prihvaćanje i potporu kod kuće, djete će znati da njegovi problemi nisu toliko grozni da se o njima ne može pričati i manja je šansa da će izmisliti zastrašujuća opravdanja za svoje poteškoće. Dijete također može pronaći i neočekivane saveznike u braći i sestrama, ako oni shvate prirodu problema. Čitava će obitelj profitirati razgovorom o ovoj nekoć tabu temi.

Objasniti djetetu prirodu njegovih poteškoća u učenju, nije lak zadatak za roditelje. Kao prvo, roditelji moraju postati što informiraniji kako bi pričali sa svojim djetetom, usmjeravajući se i na njegove relativno jače strane, jednako kao i na njegova slabija područja. Potpuno shvaćanje značenja djetetove poteškoće u učenju, rijetko će se ili nikad postići praćenjem jednog prdavanja stručnjaka. To je proces koji se s vremenom razvija, uz pomoć škole, profesionalnih konzultacija i roditeljskih grupa za potporu. Jednom kada sami roditelji prihvate problem, mogu započeti tu temu s djetetom, ne tako da ih se etiketira, nego tako da im se objasni u čemu se sastoji poteškoća i što se može učiniti kako bi se to ublažilo i/ili nadišlo.

Ako dijete kaže: „Ali ja ne mogu čitati, najgluplja sam u razredu,“ ne pomaže ako roditelji to odmah počinju poricati: „Ne, ne, jako si pametna.“ Odgovor koji daleko više ohrabruje mogao bi biti smireno: „Žao mi je što se tako osjećaš, ali mi je drago da si mi to rekla. Vjerojatno ti je teško osjećati se pametnom kada ti je teško čitati (računati, pisati itd.). Ali ja (i tvoj učitelj) znamo kako si pametna i nadam se da ćeš to uskoro uvidjeti.“

Kada se unutar obitelji otvoreno govori o djetetovim poteškoćama u učenju, dijete osjeća potporu i lakše mu je nositi taj teret. Znat će da njegovi problemi s učenjem nisu razlog srama i lakše će napraviti nužan napor da nadiđe, prebrodi svoje poteškoće.

Osim objašnjavanja problema djetetu, postoje i drugi načini da roditelji podupru dijete. Evo nekoliko prijedloga:

  • Nagrađujte i trud, a ne samo rezultat. Djeca sa poteškoćama u učenju mogu potrošiti daleko više energije na izvršavanje zadatka nego što se čini. Svako uspješno primicanje cilju vrijedno je priznanja.
  • Ako su iskreni, komplimenti su vitamini za nečije samopouzdanje i trebali bi se češće upućivati mladima koji imaju poteškoće u učenju.
  • Tražite i ističite djetetove jače strane ili, kako ih dr. sc. Bob Brooks naziva, otoke kompetencije, najbolje u izvanškolskim aktivnostima. Djeca s poteškoćama u učenju trebaju malo podilaženja svom egu, a drugi je olakšavajuća okolnost za roditelje da se pozornost malo odmiče od škole.

Cilj informiranih roditelja je dakle, prihvaćanje djeteta koje je drugačije, ali s njegovim posebnim kvalitetama i posebnim potrebama. Djeca osjete kad ih se cijeni, i obrnuto, kada ih se roditelji srame ili su nesretni zbog njih. Trebaju znati da ćete čak i kada ne odobravate njihove postupke, uvijek biti tu za njih ispunjeni bezuvjetnom ljubavlju.

O autorici:
Dr. sc. Betty Osman članica je osoblja Bolničkog centra White Plains, Odbora za bihevioralno zdravlje te Službe za djecu i adolescente. Autorica je nekoliko knjiga, novinskih članaka i filmova. Dr. Osman radi u Odboru direktora Nacionalnog centra za poteškoće u učenju.

Vaše iskustvo ili komentar možete podijeliti na forumu. Svako iskustvo je dragocijeno i može pomoći ostalima u sličnim situacijama.

Prošli komentari:

Monika:
28.09.2008. moj e sin sest godina,moa maza,moa ljubav sa dijagnozom simptomi ADHD,sad je prvi razred, zna pisati-sam je nauchio i teze chita ali i to je savladao sam,kod nas u makedoniji uchi se chitanje i pisanje u drugom razredu.Veoma lepo crta(to su rekli profesori slikanja) ali uopshte ne zna pevati nitu ima sluha za tance ili igru,samoposhtovanje mu je 0,tri put tjedno vezba sa logopedom(ima agramatizam)znam da je drugchii znam da je poseban al znam da ga puno volim i da je to moja ptica podvezanih krila,al ja chu mu omoguchiti da poleti to sam i njemu i sebi zavetovala
Lile:
26.09.2008. Utješno je znati da postoje ljudi koji te razumiju. Vrlo često nailazim na nerazumijevanje u školi. Osjećam se kao da me optužuju da nešto loše radim, a nikako ne znam za što. Samo oni koji imaju dijete sa ovim problemom mogu znati koliko je to iscrpljujuće. Informacije u školi su mi postale prava muka jer nikad ne čujem nešto lijepo o djetetu iako je iznadprosječno inteligentno i ima puno potencijala i kvaliteta. Samo ono što je loše ... nemiran, priča, uvijek se buni, ne radi redovito, ne može se radi njega održati nastava ... Psihički sam potpuno iscrpljena. Dijagnosticiran mu je ADHD, a škola smatra da on nije hiperaktivan nego da je lijen i neredovit u radu, te da mu treba stroža ruka. Sad se preko naših leđa lome profesionalna prepucavanja. Valjda misle da je hiperaktivan ako je jako agresivan i lomi sve oko sebe, a on nije takav, pa sve što se ne uklapa u tu njihovu sliku, ne priznaju. U međuvremenu, dijete gubi volju za učenjem uopće i ono što mu dobro ide sad mu ide lošije. Mogu samo zamisliti kako mu je svaki dan ići u školu i znati da će ga netko ukoravati, gledati u njegovom pravcu čim je neki problem u razredu. Ne znam kako bih se ja osjećala kad bih trebala na posao, a znam da me tamo čeka takva atmosfera. Tko bi to volio?!Pokrenula sam postupak individualizacije što je školi i odgovornom povjerenstvu zasmetalo, pa me nekako pokušavaju uzdrmati spoznajom da ću obilježiti dijete za cijeli život, da će ga u svemu dobro preispitati, da će možda morati u posebnu školu,(dijete koje je iznadprosječno inteligentno). Jako sam umorna od svega, a znam da mi treba snaga jer želim da moje dijete odraste u zadovoljnu i uravnoteženu osobu. Inače, imam još troje djece i nije da sam se izgubila u neiskustvu što se tiče odgoja djece. Ovo je zaista posebno. Hvala na uhu za slušanje. Pokušala sam se prijaviti na forum, ali mi jutros nije pošlo za rukom, valjda nešto griješim. Pokušat ću sutra.
Danijela:
23.09.2008. danas sam u jutarnjem pročitala o ovom poremećaju. u istom trenu mi je laknulo i uplašilo me. plaćem već nekoliko dana jer ne znam što učiniti sa sobom i svojim djetetom. ovdje sam pročitala 99 ./. njegovih simptoma. ali ja sam prije godinu dana bila sa njim kod psihologa i nije mi dao tu dijagnozu. dobili smo viježbe iz knjige brain gym. moj sin to naravno nije htio raditi jer mu je to bilo glupo. i nakon godinu dana natezanja doktorica je odustala od terapija ,jer više nije bilo smisla da dolazimo. od tada smo opet prepušteni sami sebi. škola je opet počela i jućer je i nastavnica zvala na razgovor. očajna sam ,i bojim se i da uništavam i dijete jer očigledno ne znam što radim. molim vas za pomoć. kako mogu razgovarati sa vama,nismo iz zagreba.
Vesna:
23.09.2008. Imam sina koji je krenuo u srednju školu. Kroz cijelu osnovnu školu smo se jako mučili sa učenjem i postigli ne baš neke rezultate.Već negdje u 4.osnovne primjetila sam da teško svladava neke predmete,i prvo na čemu smo zapeli bila je tablica množenja koju nikako nije mogao svladati.Tada sam prvi puta uočila da nešto nije uredu.Ponekad kad neko gradivo svladamo, i sutradan ga pokušamo ponoviti, događa se da on uopće nema pojma o čemu se radi, kao da to nikada nismo radili, iako smo proveli sate i sate radeći na tome, a drugi puta to zna....U ponašanju sa okolinom i prijateljima nikada nisam uočila da se izdvaja od ostalih, ali se problem najviše ispoljava kad je učenje i svladavanje gradiva u pitanju. Sve dok nije krenuo u školu nisam uočila nikakve druge anomalije po kojima bi bio drugačiji od svojih vršnjaka. Kad sjedne da uči, ljulja se na stolcu, nikako ne može mirno sjediti, ili nešto petlja s rukama i prstima, ili vrti s ravnalom, gumicom, ili je u nekom neprirodnom položaju, itd......Za predmete u školi nije pokazao nikakav interes osim nešto za fiziku iz koje je začudo uspio dogurati do ocjene 4/5. Išli smo i u Suvag gdje je ustanovljeno da ima poremećaj verbalnog izražavanja, a i problem je i u tome da on nažalost ne želi ništa čitati. Pokušavala sam ga animirati stripovima, bilo čime da potaknem napredak u toj jezičnoj komunikaciji, ali na žalost njega to apsolutno ne zanima. Brine me što za ništa ne pokazuje nekakav poseban interes pa ne mogu dokučiti kako otkriti neki skriveni interes, pa da barem na tom području ostvari neke rezultate i da ga se usmjeri u tom pravcu. Nažalost, jedino za što pokazuje interes je igranje igrica na PC-iju.... Škola nam je veliki problem, jer bez kontinuiranog nadzora i rada s njim, ništa se ne može postići jer on sam nema savjest i odgovornost da neke stvari mora odraditi, ili ako to odrađuje to je površno, tek toliko da se napravi...tako da je svaki predmet potrebno još uvijek s njime raditi, a to baš i nije uvijek lako i nema se toliko vremena da se svaki dan odrađuju svi predmeti zajedno s njime. Zanima me kako se može pomoći nama kao roditeljima i da li ovaj opis odgovara ADHD-u ? Zahvalno pozdravljam,
Mama2:
21.09.2008. molim vas pomozite mi da spasimo ašeg adhd-eovca.Uz silan trud i napor roditelja završio je osnovnu školu. Upisao se u gimnaziju, Radi se o intelektualno iznadprosječnom djetetu. Problem u školi uvijek je bio i biti će pisanje, nemir i pričanje za vrijeme sata.Molimo vas da nam odgovorite možete li vi održati predavanje direktno profesorima našeg dijeteta i zamoliti ih za pomoć, nemoćni smo, on posustaje, ne želi učiti, kaže da ga ostave na miru jer on neželi više pisati, impluzivan je..dosta mu je više razgovora sa psiholozima, psihijatrima, defektolozma..sigurna sam da će prevladati krizu, ali mi vše nemamo snage objašnjavati svakom profesoru posebno što i kako raditi sa adhd. Otac je potpuno odustao, ja se još borim, ali na izmaku sam snage. Slušala sam vaša predavanja i kao stručni suradnik uspjela u školi \"dobiti\"profesore da razumiju takvu dijecu, maksimalno ih štitim i zauzimam za njih, ali gubim bitku sa svojim dijetetom i njegovim školovanjem
Mama2:
21.09.2008. redovito čitamo da fizičko zlostavljanje dijeteta od strane prof. treba prijaviti...Kome? Glupost!Mi smo prijavili svim nadležnim institucijama i zek smo onda dobili prave probleme-etiketiranje, smanjivanje ocijena..dijete je uništeno..sad više neće učiti..bezvoljno je bez sampouzdanja...stručne službe su pomagale, a profesori se maksimalno trudili raditi suprotno..sad je to dijete sa poremećajem u ponašanju i što sad sa njim
Mirna:
07.09.2008. Možemo mi tvrditi kako ocjene nisu bitne, ali jesu, jako su bitne! Prema njima našu djecu vrednuju profesori, djeca, a i poznanici. Isto tako su i velika stimulacija ili razočarenje našoj djeci. U koju školu upisati dijete koje je završilo osnovnu s prosjekom 4,3? Meni osobno je to izvrstan prosjek, ali to nije dovoljno za neku školu koja nije strukovna!!! Moj sin ima ADHD i od prvog osnovne pa sada do 7 razr. moram s njim učiti. Uhvatio ga je pubertet i sada je vrlo \"Zanimljivo\" i ono što je nekada bilo lakše sada je izuzetno teško! U školi nisu imali razumijevanja za njega pa sam svakog profesora posebno posjetila i rekla njegov problem. Većina je dobro reagirala, ali oni nisu educirani (osim što su dobili nekoliko letaka, da znaju da to uopće postoji) i neznaju kako bi se postavili prema takvom učeniku, isto nisu konkretno znali što je to individualizirani program. Sama sam uz pomoć psihologa organizirala posjet psihologa koja je održala mini predavanje o ADHD-u. Sad me čeka opet razgovor s novim prof. iz kemije, fizike i stalan kontakt sa \"starim\" profesorima. Moj sin ne prati nastavu, ne piše pod satom u bilježnice, a zadaće skoro uopće ne zapisuje niti rješava,samopouzdanje mu je nisko i stalno traži potvrdu od drugih,nemože se baš uklopiti u društvo... Ispočetka smo čitave vikende trošili na prepisivanje onoga što su radili u školi, ali sada više ne. Izgubimo dragocjeno vrijeme i energiju, a za učenje više nema snage! Sada on čita, a ja ga slušam i onda zajedno ponovimo važno! Užasan trud i muka, ali isplati se kada on dođe zadovoljan iz škole kada ga pohvale da je dobro naučio. Ima još puno stvari koje se moraju rješavati, testovi, sport, ali to ću nekom drugom prilikom.Tablete djeluju nekoliko god.a što poslije? Treba naći pravo rješenje za svako dijete posebno i usmjeriti ga na ono što njemu najviše odgovara. Naravno uz puno strpljenja i pohvala i truda.
Melita:
06.09.2008. Evo neki dan je počela škola, a ja sam već izludila. Imam sina koji je krenuo u drugi razred i koji je jako bistar, ali ima poteškoća u koncentraciji i kako ja kažem uvjek je na federima i u pokretu ide na tenis od 3 godine, ali evo u pisanju i čitanju ne da je spor \"puž je brži\" NEGO JE SPOR. Dolazi iz škole i uspije napisati samo naslov, tako da kasnije ima duplo posla. Neznam kako da mu pomognem u svemu tome. Napominjem da ima prekrasnu učiteljicu koja ima POTPUNO RAZMJEVANJE (što je rijetkos kod nas), koja se trudi pomoči mu što više. Dali mi netko može pomoči u svezi ovog problema.Kako da mu pomognem u svezi toga jer on čita ali dok dođe do kraja on od te sporosti zaboravi što je pročitao. Hvala unaprijed!
Anamarija:
07.07.2008. Za Meri: Potpuno vas razumijem, jer moj sin je isto takav, samo što je završio treći razred. Ima problema sa komunikacijom i socijalizacijom, isto je razdražljiv i slabe samokontrole, slabog samopouzdanja. Sve mu moram kontrolirati i paziti, koncentracija mu je kratka. Inače je izvrstan u npr. matematici, ali predmeti gdje treba više učiti, tu je problem. Isto tako kada se igra, najbolji je dok se igra sam, ili u manjoj skupini. ADHD mu je dijagnosticiran prilikom polaska u školu, i imamo i stručnu pomoć. I mi smo u psihički iscrpljeni, jer treba imati stalni nadzor nad njim. Srećom, postoje divni ljudi koji rade kao stručna pomoć, a i internet je jedan izvor pomoći i nade.
Meri:
27.06.2008. Imam 11-ogodišnjeg sina sa dijagnozom AD-HD. Završio je 4. razred vrlo dobrim uspjehom, uz moju kostantnu pomoć i veliko razumijevanje učiteljice. Sad kad je završila škola oboje smo sretni, do početka nove školske godine, zbog koje me hvata tiha jeza,jer ne znam kako ćemo se snaći u 5.razredu sa svim predmetima i novim nastavnicima. Krajem ove školske godine u školi sam zatržila individualizirani program za njega, jer ne znam hoće li novi nastvnici imati razumijevanja za njegovo izuzetno hiperaktivno ponašanje. Ja sam poprilično psihički iscrpljena da s njim napravim kakav-takav napredak, ne samo u školi nego u svakodnevnom životu, jer je u kontaktu sa bratom i sestrom razdražljiv i općenito nema samokontrole, nemiran, često odsutan duhom, lijen, neposlušan, ali velika maza i svakom se uvuče pod kožu. Mislim da se uspojeh sa hiperaktivnom djecom može postići samo uz veliko stpljenje i ljubav, i po osobnom iskustvu ,teško da će dijete dobiti bolju pomoć od one u svojoj obitelji.
Ankica:
25.06.2008. imam unuka od 11 godina i čini mi se da ima simptone adhd no moj sin a i nevjesta to ne žele vidjeti i krivo postupaju sa djetetom. ide u 7 razred i jako mu je teško koncentrirati se a i često ne želi učiti bolje rečeno ne voli. u školi vidim da djeca a i profesori ne shvaćaju njega.
Mira:
24.06.2008. Molim nekog tko je imao iskustva u liječenju kombiniranog ADHD poremećaja putem medikamenata da napiše par riječi kako je to djelovalo i u kojoj mjeri je bilo uspješno. Kako se dijete ponaša pod lijekovima? Sve ovo pitam stoga što moj sin (12)ima navedenu dijagnozu. Škola=katastrofa,nepoštivanje pravila,radi isključivo što mu padne na pamet,pubertet. Kome tablete: meni ili njemu?
Nika:
31.05.2008. Moj sin je dobar u crtanju i glazbi a sad vidim gubi interes i za to. šta mi je za činiti?
atina:
29.05.2008. Moja kći već u predškolskoj dobi nije bila zainteresirane za neke stvari za koje su bila djeca njene dobi, tako da je tek ljeto prije polaska u školu naučila boje. Vodila sam je kod psihologa koji je utvrdio indikatore organske disfunkcije sžs-a, mada ja točno i ne znam što je to jer mi nije ni objasnila. Nakon toga sam je vodila i kod defektologa koji je utvrdio da je spremna za školu, ali da mora imati razumnu učiteljicu. Međutim od toga ništa. Dobila je jako zahtjevnu učiteljicu, a uz sve to je moja kći jako lijena. U stvari ne znam da li je lijena ili ima neki problem, teško može nešto naučiti napamet, vježbam s njom, radim, ali rezultati su loši. Inače je jako pametno i sposobno dijete, ali kad je škola u pitenju tu zastaje. U velikoj sam nedoumici šta da radim na momenat bih tražila smanjeni program, a onda promislim šta ako je to samo lijenost i ako je obilježim za cijeli život, a meni ponestaje snage za rad s njom. Šta da radim, kome da se obratim, samo ne psiholozima i pedagozima u školi.
Martina:
14.05.2008. Draga Alma, Da ne duljim, jedini ispravni način je slušati djete i više ga usmjeravati na one segmente koji mu leže-tj. na djetetove interese!!! Petice nisu najvažnija stvar, važan je kontinuitet u radu i bitno je da se pohvali TRUD a ne rezultat, jer često mi roditelji imamo nerealna očekivanja!!! I sama sam mama dječaka s ADHD-om i znam koliko je teško svaki dan voditi pravi mali rat-što doma, što u školi ali ako mi kao roditelji zakažemo-ode mast u propast!!! Puno sreće i razumijevanja.... Drž´te se!!!
Alma:
10.05.2008. Ja sam majka dvoje djece-kćerke i sina. Kćerka ide sada peti razred i ima poteškoće u savladavanju školskog gradiva. Vidim svo vrijeme da ta škola ide teško ali nisam znala šta bi tome mogao biti uzrok. Tako da i pored velikog uloženog truda mene kao roditelja i nje kao đaka rezultati su bili osrednji,a sad u petom razredu baš ima i slabih ocjena. Svo vrijeme razmišljam zbog čega je to tako. I nedavno kad sam prvi put čula da postoje osobe sa poteškoćama u čitanju, ispravnom i čitkom pisanju slova i brojeva, sa teškoćama u pamćenju zadatog gradiva, ja kao da sam se probudila. Odjednom su navirale njene rečenice upućene meni koje nisam čula ili bolje reći koje su samo pored mene prolazile. Jednom mi je rekla:\"Mama,ali ja nisam ona i nemoj me sa njom porediti\"(sa rodicom koja je starija od nje godinu i ne moram govoriti najbolja u svemu) Najviše i sad sama probam da dokučim, naučim i objasnim prvo samoj sebi pa onda i da pomognem svom djetetu. Drago mi je da sam naišla na ovu stranicu i fala Bogu da postoji internet pa možeš tu dosta toga saznati. Za mene bi bio jako dragocjen svaki savjet, uputstvo kako pomoći djetetu i bila bih vam zahvalna ako postoji mogućnost takva. Pa bar u vidu povremenih pitanja i odgovora. U komunikaciji sa drugim ljudima o ovom problemu, uglavnom nailazim na ne razumijevanje i riječi \"Ti si kriva za sve, što joj popuštaš,ona je samo jedno lijeno dijete bez radnih navika\". Ja u to neću da vjerujem i želim da joj pomognem da što lakše pređe taj dio puta koji se zove-škola.
Vesna:
21.03.2008. Za Suzanu, mislim da je najvaznije da djetetu objasnite da je vrlo dobar uspjeh - vrlo dobar, i da je napravio najbolje sto je mogao. Zaista ne treba stremiti izvrsnom kad je i vrlo dobro solidan uspjeh. Nadam se da sam bar malo pomogla.(Mi se mucimo sa puno gorjim problemima-cetiri negativne ocjene, tako da zaista nema svrhe nervirati se oko sitnica.) Pozdrav i svako dobro!!!
Suzana:
26.01.2008. Poštovanje . Imam sina koji boluje od cerebralne peralize(lijeva strana). Potpuno je samostalan fizički ali imamo jedan veliki problem dijete jednostavno ne zna crtati. Npr.sa svojih 10 godina jedva zna nacrtati ,auto,drvo,crtanje mu je na nivou vrtića.Inače prolazi u školi sa 4. Uvijek mu fali jedna ocjena do 5. Pati zbog toga. Ima li pomoći? Mama Suzana.